New Orleans

Teško je osjetiti pravu pretstavu o katatrofi sa daljine. Često se prisjetim one mnogo puta izrečene floskule: "Lako je duboko zavaljenog dupeta u udobnu fotelju dnevne sobe sažaljevati druge ljude hiljadama kilometara dalje." Da biste skontali kako zapravo stvari stoje, morali biste ipak prići malo bliže...

Tog burnog ljeta 2005. gospodnje godine, preko jednog od najljepših američkih gradova i jednog od jednih gradova u Americi koji imaju duha, nadvila se strašna "Katrina". Bješe to uragan najvišeg stepena ali je ipak za katastrofu tih razmjera bilo potrebno mnooogo više. Naime, razna istraživanja ukazuju na to da vjerovatno do katastrofe ni ne bi došlo da nije presudio ljudsi faktor tj. da u prethodnih 50 godina nisu iskrčene sve močvarne šume južnog dijela Luizijane. To je dovelo do toga da podizanjem mora usled naleta Katrine nije postojala prirodna prepreka koja bi spriječila silni nalet vode odnosno poplavu. Ono što je napravljeno ljudskom rukom je popustilo...spasa nije bilo.

No priča o Katrini bi vjerovatno mogla zauzeti čitav ovaj blog...a moja tema je zapravo naš posjet tom nekada divnom gradu. Stoga da krenem...

U New Orleans smo stigli u ranim jutarnjim časovima. Vožnja od Mobila je trajala nekih 4h. Napolju još uvijek bješe mrak a mi natovareni svim stvarima koje smo ponijeli u USA (pomenuću da je naš posjet NO zapravo bio dio selidbe ka Vegasu...). Odmah smo htjeli da izjurimo u razgledanje grada. Neposredno pred vratima nas je zaustavio policajac sa zabrinutim izrazom lica. Pitao je kuda smo pošli u te sitne sate...i da li nas neko čeka ispred? Nakon našeg kratkog odgovora, rekao je da se ne usudimo da krenemo do zore jer je ubjeđen da nećemo preći ni 300m prije nego li nas neko napadne, opljačka ili pokuša učiniti nešto još rđavije ukoliko bismo pružili otpor. Djelovao je tako ozbiljno da nam je srce na tren prestalo kucati! Čovječe, ovo je USA-zemlja slobode! Takav šok sam rijetko doživljavao i na prvoj borbenoj liniji u Sarajevu. Docnije sam uvidjeo kroz statistiku da se u NO za veče desi između 2 i 3 ubistva! Ispade da je Katrina pored kola i kuće (fora iz onog vica) odnijela i još mnogo što-šta!

Sačekali smo jutro i tek onda krenuli u šetnju...na sve strane su bile mrke njuške. Znate ono kada se iz mraka vide samo oči?! E tako je zaista izgledalo...Miličica (u to doba još uvijek izrazita plavuša) i ja smo se osjećali nekako kao jato tetreba koje posije podizanja sa zemlje vrijeba dvadesetak lovaca u nekom ritu! No ta faza je prošla nedugo nakon što smo se udaljili sa štajge...

Grad je zračio nekom čudnom energijom. Moram priznati da je sve djelovalo jako tužno. Odmah me je potsjetilo na rodno Sarajevo tik nakon završetka suludog bosanskog rata...na sve strane su bile raspoređene prelijepe građevine i divna arhitektura ali onako žestoko uzdrmani i jadni. Ta famozna linija poplave se ocrtavala na svim objektima. U tom periodu je obnova uzela žestokog maha ali čak poslije dvije godine, tragovi Katrine i pustoši su se vidjeli na sve strane. 

Prođirali smo se pored Louisiana Superdome , ogromne zatvorene dvorane u kojoj igra domaća NFL ekipa NO Saints. Djelovala je fascinantno ta velika kupola kojoj čak ni Katrina nije mogla pera odbiti. 

Na sve strane su stajali jako interesantni detalji: statue, klupe interesantnih oblika, zidovi raznovrsnih boja...zaista se moglo osjetiti postojanje tog južnjačkog duha, duha francusk kolonije. Džez (Jazz) se čuo na sve strane počevši od stanice na kojoj smo sišli pa kroz čitav grad. Kod gradske kuće smo sasvim slučajno krenuli pričati sa nekim likom. Djelovao je jako opušteno i sa mnogo interesovanja je slušao o nama i o Srbiji. Reče da ništa nije kao što je bilo...i da je gomila ljudi pobjegla glavom bez obzira.

Našu šetnju smo nastavili do Canal Street. Canal St. vodi do francuske četvrti i srca čitave jedne kulture. Tu svako veče sviraju po ulicama razni Jazzeri...atmosfera je oduvijek bila svečana...ali ne i u vrijeme naše posjete! Nikako se nismo uspijevali opustiti i osjećati se ugodno. Iako je plan bio da u NO ostanemo do same večeri, odlučili smo se otpaliti ranije. Kada ne uživate u prizoru i kada imate loš osjećaj u grudima, ne vrijedi izazivati sudbinu. Jednostavno nismo željeli naš početak u USA prepuštati sili prilika....a i magnet Vegasa nas je neodoljivo privlačio. Iz centra NO smo otpalili oko 2pm. Na putu do aerodroma je utisak postajao još jači. Iako je centar sređivan do detalja, okolna naselja su čini se ostala jednako pusta...bezobrazna linija poplave se prostirala na sve strane! Tako je bilo sve do aerodroma...a aerodrom k'o aerodrom, blistavo čist i uređen. Kao bilo gdje u svijetu....

 

...bez pretjerane želje za povratkom, New Orleans ostade daleko ispod našeg aviona...a pred nama se otvorila jedna nova stranica za pisanje.