Najinteresantniji dio boravka u državi Juti je bila posjeta nacionalnom parku "Zion". Opšti utisak je zapravo bio da smo se na neki način putovanjem u taj park nekako mislima vratili u 19. vek tj. Wild-Wild West. Sve je u tom fazonu počevši od okruženja sa nepreglednim prerijama, crvenim stijenama nepravilnog oblika koji nevjerovatno odolijevaju gravitiaciji (kao u crtanim o Peri kojotu i ptici trkačici) pa sve do savršeno očuvanih kompletnih gradića iz ere divljeg zapada. Nevjerovatan osjećaj...
Uglavnom, "Zion" je lociran nekih 40-ak milja (70-ak kilometara) istočno od St. George-a i do njega se putuje savršenim putem. Površina mu je oko 60.000ha i godinšnje ga obiđe cirka 2,8 miliona posjetitelja (7600ljudi dnevno). Mi smo za tu priliku uzeli čitav slobodan dan.
Vrijeme je bilo savršeno vedro i do parka smo iskoristili priliku da svrnemo i obiđemo sve što nam se doimalo interesantnim. U tu kategoriju je potpalo par jezera, omanji gradić i neke interesantne stjenčuge...ovog posljednjeg de-fakto ne manjka imajući u vidu da se čitav kraj sastoji od pustare i stjenčuga :-D Tek, do parka smo putovali preko 3h.
Po dolasku do parka smo odmah doživjeli šok: upad za kola je iznosio $25 a karta je važila ravno 7 dana. Mis'im - koja je vajda da dobijem upad na 7 dana kada mi treba samo jedan dan za obilazak?! Poslije smo skontali da je sam park zapravo vrlo popularna destinacija za kampere koji dođu i zaista borave 7 dana na tom mjestu...
Šalu na stranu, jelen nas je očarao. Stajao je tako na sred puta i kao da se pitao: "Šta kog đavola blejite u mene - k'o da nikad niste vidjeli jeeleeena?!" Djelovao je potpuno mirno...morao sam dobro izmanevrisati da coolersku životinju zaobiđem i nastavim dalje.
Park nas je potpuno oduševio. U nj. je sve nekako savršeno prirodno, bez mnogo ljudi ali sa mnogo divljih životinja na sve strane. Pored jelena (losova), u parku se slobodno šećkaju i kojoti, tvorovi, medvjedi, srebrne lisice, divlje mačke, raznovrsni glodari i gmizavci kao i svakojake druge životinje...Na sve strane su bile staze za pješačenje-planinarenje po nevjerovatnim stjenama. Ipak, nije baš preporučljivo samostalno se odvajati...
Duž čitavog parka nekako tačno kroz sredinu protiče (i žubori) mirni potok. On je još više doprinosio ugodnom nadražaju svih čula i još više pojačavao savršeno idiličan ugođaj. Rendžeri su nam pričali da se ta ljupka voda tokom proljeća pretvara u pravu sirovinu koja nosi sve pred sobom. Tako je kroz vijekove stvoren karakterističan kanjonski krajolik sa stijenama koje su nekako nevjerovantog sastava i boja...
Pored potoka vijuga put gotovo u srce planine. Na krajnjoj tački do koje se može doći kolima je izgrađeno odmorište koje je sa svih strana okruženo okomitim liticama crvene stijene. Pošto se neposredno prije tog mjestašca nalazi krivina od gotovo 360 stepeni unutar koje se takođe nalazi stijena, osjećaj je bukvalno da nema izlaza i da se nalazite unutar neke ogrooomne prostorije. Pravi zaljubljenik prirode naprosto ostaje bez rječi. Evo i meni je teško to dočarati pa je sva sreća što ipak imam i neke fotke koje o tome mogu "pričati"...
Nekako tačno za vrijeme boravka na posljednjoj destinaciji, sunce je zašlo za brda. Kao što sam ranije već i pominjao, to je istog trena značilo pad temperature od jedno 10 stepeni. Dobro smo se ušuškali, pojeli sendviče koje smo ponijeli, još malo isCOOLirali (ali doslovno jer je već bilo fest 'ladno) pa smo krenuli natrag...kakav divan dan :-D
Neposredno prije izlaska iz parka smo se još jedno okrenuli da pogledamo onog našeg drugara jelena...ispalo je da je odlučio da se malo pomjeri sa ceste :-D Dobroćudna životinja....
P.S. Kroz sljedeću priču ću opisati nevjerovatnu posjetu jednoj izuzetno interesantnoj destinaciji sa sredine Tihog Okeana. Stoga vam preporučujem da po mogućstvu svrnete na blog još katkad... :-D
