Prvi dan u LA

I tako smo polagano (mic po mic što bi rekli) doputovali do našeg hostela u Hollywood. Inače, hostel je bila provjerena varijanta i u njemu smo godinu dana ranije boravili Boris i ja tokom obilaska LA i SF. Lociran je na samom Hollywood Bulevaru (u širim masama mnogo poznatijem kao Bulevar Slavnih) bukvalno preko-puta famoznog "Kodak" teatra u kojem se dodjeljuju Oskari.

U Hostelu smo standard upoznali nekolicinu ljudi sa svih horizonata među kojima i jednu Slovenku Moicu (koju ovom prilikom želim pozdraviti...)...recepcionar je također bio Slovenac (na žalost, iz nekog razloga sam mu zaboravio ime tako da nema vajde da i njega pozdravim :-)).

Brzo smo se raspakovali i jurnuli u grad...
Obilazak LA smo prirodno krenuli od Down-Towna. Do nj. smo došli nabudženim LA metroom. Ono što mi je jako cool kod LA metroa je to što mnogo potsjeća na evropske metroe tj. nema one silne kaveze kao recimo u NY ili Phillyju koji vas spriječavaju da se đirate za "dž". Na vama je da kupite kartu ili da je ne kupite...ulazi se između stubića na kojima se karta čekira. Drugim riječima, vrlo je jednostavno švercovati se...nisam baš siguran šta se desi ako vas provale ali ko ima jaču čuku isplati se...

Uglavnom, DT je naravno bio potpuno pust. Tako je u gotovo svim US gradovima u DT tokom popodnevnih časova. Ukoliko niste usred špica radnog dana, na ulici osim klošara, turista i čistača nema gotovo nikoga. Poslovne zgrade se isprazne dok si rekao keks negdje oko 4pm. Svi odjezde u topla skloništa predrgrađa...ali možda je tako i bolje jer je vrlo jednostavno odraditi obilazak. Tako smo i mi činili...

Prvo smo obišli "LA City Hall", pa smo se prošetali kroz parkiće i vrtove do LA Opere,... zatim smo obišli nabudženo čudo tehnologije: "Walt Disney Concert Hall" (o kojem ću docnije nešto više)...pa smo pored "Bank of America" zgrade došli do US Bank Tower-a (najviša zgrada u LA). Tu sam se prisjetio jedne vrlo interesantne zgode od prije ravno godinu dana: 
Naime, dok smo Boris i ja šetali gradom, naišli smo na scenu snimanja filma "Umri muški 4". Tu je nešto Brus Vilis pucao na sve strane kao pomahnitao, prštala je neka pirotehnika, bilo vrlo glasno itd....uglavnom, među malobrojnim posmatračima su se pojavili neki tip i riba onako malo pogubljeni i prepadnuti pucnjavom (nisu skontali o čemu se radi). Riba je onako zbunjena pitala: Bože šta se to sada ovde dešava (na Srpskom!!!). Ja joj se onako mrtav hladan okrenuh i rekoh na našem:"Ma ništa-opušteno, Brus Vilis snima neki film :-)". Svi smo se pokidali od smjeha...čuti neke Srbe u npr. Beču je sasvim obična stvar...ali u LA međ. 10 miliona ksindžera i drugih baš i nije! aaa naročito na ovakav način. He-He...


I tako, u DT je sve sređeno što bi rekli ka "Pišta" ali je također sve i nekako totalno vještački. Čovjek se tu jednostavno ne osjeća pretjerano ugodno. Džaba i fontane, i objekti u koje je uloženo na milijarde dolara ako ne postoji duh i ako će ljudi u roku od 45min napustiti kao Titanik. Nikako sebe ne mogu vidjeti na takvom mjestu bez obzira na prihode. Čak i u neboderskoj džungli Manhattana se čovjek nekako osjeća prihvatljivije...nekako čak i tamo život ima više smisla nego u centru LA...

Šetnju centrom smo završili u javnoj biblioteci. Tu smo konačno osjetili malo duha i života. U biblioteci je vrvilo od ljudi. Extra mi je ta posvećenost Amera da pruže znanje stanovništvu za dž. Recimo, ukoliko uđete u javnu biblioteku, moćićete sasvim slobodno da čitate i najskuplje časopise potpuno dž. Svi i najnoviji brojevi časopisa i literature su izloženi svima. Za to vam ne treba ni kartica...e sada, za neka malo ozbiljnija izdanja i   knjige ćete morati da se učlanite... Što se strukture ljudi tiče, preovlađivali su prirodno Hispano Amerikanci. Ukoliko na mapi koju možete pronaći OVDE ukucate za grad LA, vidjećete interesantne zvanične podatke o strukturi stanovništva....

Dok je dan prolazio Miličica i ja smo lagano završili sa prvim danom u LA...drugi mnogo interesantniji je bio pred nama :-)

P.S.Više fotki možete pogledati OVDE.

Prva putešestvija iz Vegasa - LA i San Diego

Krajem Oktobra 2007. su nam se stvari u Vegasu nekako strava uhodale. Posao je išao sve bolje i bolje, zezanja je bilo na pretek a ruku na srce - mogli smo štogod ostaviti i sa strane. Takav razvoj situacije je prirodno uticao na to da se odlučimo za naše prvo putovanje za "Kali" (California).

Buđenje uz zvukove Pjetla....

Probudili smo se uz oglašavanje pjetla (zaista se čuo gotovo svako jutro - mora da je bio neki Mexicano...), rentirali "Sivika" tu odmah pored aerodroma i već oko 7am bili na I-15 na izlazu iz Vegasa. Bješe to početak jednog predivnog dana. Često se prisjetim tog osjećaja...

Vjerujem da je svima poznato da je Vegas smješten bukvalno na sred pustinje, stoga je jasno da su pejzaži kroz koje vodi auto-put gotovo neopisivi. Ja generalno nisam neki veliki fan pustinje i pjeska ali smatram da bi svako sličnu stvar morao probati. Vjerujem da je slično i u Emiratima...možda i u Libiji...nije ni bitno... Na nekim mjestima se pravci pružaju po 20-30km i to kroz dolinu. Spektakularno je gledati kolonu automobila tamo negdje u daljini kako se lagano približava. Još je moćnije noću kada je jedna linija (u vašem smjeru) potpuno crvena a suprotna žuta...Ne sjećam se da sam to negdje kod nas gledao. Ono što je interesantno jeste da gotovo na svakih 10km postoji neki objekat. Negdje je to samo Truck-Stop, negdje mini-hamburgerija (u sred ničega!?!), negdje čitav kompleks kazina i hotela... Pošto u Ameraji živi cirka 315 miliona ljudi, svako nađe svoga kupca - makar to bilo i u sred pustinje. Odakle crpe vodu i da li struja potiče od neke mini-elektrane ostaje pitanje za diskusiju...

Nevada...

Nakon 50-60 milja put postaje sve vijugaviji i kreće lagano da se penje. Nakon nekoliko milja vam se u ušima pojavljuje onaj osjećaj nadmorske visine...nagib postaje sve veći i veći...čudno rekao bi bilo ko neupućen u mojoj situaciji. Zar California nije Non-Stop sunčana i uglavnom uz okean?!

E jeste ali upravo UGLAVNOM uz obalu!

Kroz nju se također protežu i planinski vijenci od koji neki dosežu i do 4421 (Mount Witney). Rado ću dodati da je to i najmnogoljudnija Američka Država sa oko 37 miliona stanovnika (grubo poredeći - kao Poljska); te također i sa oko 423 km2 treća po veličini (odmah iza Aljaske i Teksasa). Poređenja radi - od Srbije je veća gotovo 5x, od Vojvodine oko 20x a veća je i 1,5x od Njemačke. Od Francuske je pak manja (Vive la France)...

...nakon penjanja prirodno dolazi spuštanje a to se dešava pred samim ulaskom u LA. Priznajem da me je začudilo par onako prilično oštrih krivina auto-puta koje vode naniže...sve u svemu, do ulaza u LA nam je trebalo cirka 3,5h. Naravno (pomisliće neko), toliko je trebalo samo do ulaska - do odredišta u samom LA će nam od pomenute tačke trebati još toliko...ustvari, na ulazu nam je trebalo manje jer nije bilo špica...Simptomatično, u planinama je bilo bez oblačka. Sunce i nepregledno plavetnilo...no na samom ulazu u LA je krenula smogčina na 3 (kub). Kakvog le nezdravog okruženja...

Početak smogčine...

Pod vještačkom maglom...

Dok smo jurili ka konačnom odredištu, pored nas projezda "Folcika". Siguran sam da ne bi zadovoljila vanredni tehnički tu kod nas u Raničkoj ali se na US I-10 sasvim slobodno kretala...bez čitavog blatobrana...ipak, upravo zbog ovakvih stvari se za Ameriku kaže da je država slobodnog duha (spirita)...

Folcika...

Vegas i noćni provodi

Pretpostavljam da vas samo pominjanje naziva "Las Vegas" automatski asocira na kocku i ludi provod. Kada se samo sjetim gledanja CSI LV i "Paranoje u LV" i sam sam svašta pomišljao na prikaz svjetlećih reklama... Eeee kako je prikazano na filmovima (i serijama) - tako je i u stvarnosti!...možda je čak u realnosti i za nijansu brutalnije, bezobraznije i živahnije... Stoga ću ovom pričom probati prenijeti djelić ličnog iskustva REAL L.V.... probaću dogodovštine objašnjavat što slikovitije mada samih slika iz docnije objašnjenih razloga neće biti baš mnogo...

Neposredno prije upada pandura...

Naše zezanje po Vegasu je započelo jednom kućnom žurezom. Naime, jednog dana se potrefilo da je nas četvero isti dan imalo OFF. Odmah smo se opskrbili u lokalnom MARTu i započeli zez...kako to obično biva, žurka se protegla do duboko u noć. Bilo je tu i Haliiida i Šabana...i EKVa i ko zna čega još i bilo je pravo veselo sve dok u gluvo doba neko nije umalo razlupao vrata (mi od buke naravno ništa nismo čuli). Opako se začudismo kada smo na vratima ugledali dva pandura. Obojica su po PSu najozbiljnije držali ruke na utokama. Pomislismo Wt a F? i da je po sredi neka pošalica ali je ispalo da su ovi baš bili ozbiljni. Šala je isparila u trenu... Nakon što su nas podrobno onjušili, prepipali i utvrdili da se ne osjeti ništa NELEGALNO, malo su spustili loptu i krenuli sa ispitivanjem tipa zašto uznemiravamo komšiluk i slično...bilo je jasno da su došli po pozivu. Jedna od prijateljica je u tom trenu bila inspirisana pa je uputila prigovor citiram: "Ljudi, mi radimo po čitav dan, vrlo nam je naporno - moramo malo da se opustimo - i mi imamo dušu!". Mrtav-hladan pandur odgovori: "Gospođo, i ovi ispod  vas bi malo da odmore...upravo kako bi mogli makar štogod raditi sutradan..." Epilog je bio blaga usmena opomena (sljedeći dolazak istim povodom bi značio olakšavanje u iznosu od 1000 dolusa....).

Nakon navedenog događaja (i prekora firme zbog dolaska policije na kućna vrata), skontali smo da je ipak bolje bančiti po klubovima... 

Ulaz u TAO

Priča o klubovima kreće od ULAZA U KLUB (hm, kakva logična rečenica...) te ću stoga odmah da naglasim da je ulaz zapravo glavna stvar za odbijanje od odlaska u klubove jer se morate pomirit sa višešasovim čekanjem u redu. E sada ako se ipak odlučite za čekanje, možete očekivati cenu upada od $15-30 bez konzumacije (rekao bih da to uopšte nije strašno)... Svaki od klubova ima neku svoju temu. Jedan od popilarnijih je klub TAO u Venetianu. Nabudžen je na sebi svojstven način ali je meni primarna asocijacija na navedeni klub bio jedan događaj našeg cimera. On se naime nakon propisnog nacvrcavanja krenuo nešto bahato ponašati...nisam siguran da li je razbio neku čašu ili je koga štipnuo ali sam siguran da su se gorile pojavile doslovno u treptaju oka. Lagano su ga odigle od zemlje i odvele direktno u "gluvu sobu". E sada, umjesto da ga propisno isprebijaju bez pitanja (što bi bio slučaj kod nas u NS i čiji sam lični svjedok a svjedok je i isti taj drugar...paradoksalno), gorile u Las Vegasu vam jednostavno objasne da to što radite nije dozvoljeno u njihovom klubu, te da će vas (ukoliko ponovite glupost) jednostavno izbaciti van. Nakon navedenog razgovora se drugar smirio i RAVNA BAČKA...niko ga dalje nije ni pogledao...

TAO Nightclub & Lounge

Propratna stvar koju možete očekivati u bilo kojem klubu jesu bludne radnje svakog tipa. Masa doslovno shvata onu frazu "Šta se desi u Vegasu - ostaje u Vegasu" pa onda krene da radi čuda doslovno na klupskom podijumu. Viđao sam razne košarkaške zvijezde kako bivaju "obrađene" bukvalno pred hiljadama ljudi. One koji su se tokom "akcije" skrivali po budžacima ne vrijedi ni da pominjem... Nije se lako navići na takve scene ali je lakše kada shvatite da je to upravo suština Vegasa. Ljudi ostave mozak tamo odakle dolaze i jednostavno se opuste do te mjere da u potpunosti zaborave na sve postojeće principe i dobre manire...

MOON Nightclub & Lounge

No, da ne skrećem sa teme...klub koji je na mene ostavio najveći utisak jeste MOON. On je lociran na 40 spratu (tj. na samom vrhu) resorta "Palms". To je jedan od najnovijih hotela u kojem i čuveni Haf ima aparman (koji se uzgred rentira za bezobraznih $40.000 za veče). Ukoliko je neko pratio serijal: "The girls next door" sigurno je uhvatio neke bahanalije iz ovog aparmana. Glavna atrakcija je bazen koji štrči nad provalijom od nekih 40ak spratova ispod. Moćno nema šta... ...u izlazak smo krenuli Iggy i ja i luuuudo smo se proveli. Nakon jedno čuku vremena čekanja smo ušli... malo nas je začudilo to što su nas vratari prepipali  komplet odozdo-na-gore. Objasnili su nam da je to standardna rutina jer su kamere i foto-aparati STROOOGO ZABRANJENI! Ono što smo unutra vidjeli je do koske objasnilo ovu opasku... Sve u svemu, klub je fantastičan, pogled sa vrha zgrade veličanstven. Ograda na terasi je u potpunosti staklena te imate osjećaj da gotovo da je ni nema i da lebdite tamo negdje iznad.... ...ipak, glavna atrakcja kluba jeste pokretni krov koji me je potpuno oduševio. Prije odlaska u klub tu zanimljivost uopšte nismo poznavali a evo kako smo se prosvijetlili...opšte je poznata stvar da su pića u klubovima Vegasa mnogo jača nego bilo gdje drugdje. Bilo je tu par tura i dobro smo se opustili...ja sam nekako spontano pogledao na gore. U tom trenutku sam bio šokiran i ostao potpuno zaprepašten činjenicom da se iznad nas ukazao pun mjesec na potpuno vedrom i zvjezdanom nebu! Gotovo tren ranije je tu bila nekakva gadna čelična konstrukcija. Moža vama sada to ne djeluje "nešto posebno" niti vrijedno oduševljena ali je meni u tom stadijumu sve djelovalo gotovo nevjerovatno. U rasponu od ukupno jedan minut, krov se otvorio i klub je postao kabriolet. Naravno, čitav ambijent je bio pojačan i primenom raznih lasera i drugih efekata... Nije ni čudo što se klub naziva upravo  MOON :-)))

I konačno, priča o našem omiljenom klubu. U pitanju je "PURE" i lociran je u "Cezarovoj Palači" 

Terasa kluba "PURE" i pogled na STRIP

Ni sam ne znam kada smo tamo prvi put ušli ali se definitivno sjećam da su češće posjete krenule nakon što je Ivana provalila Dragona (Zmaja). Naime, kao što sam već kuckao, ulaz u neki od klubova zna biti prava mora... To je trajalo sve dok preko Ivane nismo skontali da je šef obezbjeđenja kluba PURE izvjesni Dragan iz Srbije. Ni sam ne znam kako se sve to izdešavalo ali smo nakon sticanja ove spoznaje svi masovno postali klijentela Pjura jer bi samom pojavom na ulazu i pominjanjem našeg prijatelja Dragona automatski ulazili kao VIP. Ne mogu vam opisati kolika je milina bila gledati redove od po 1000 ljudi pored kojih biste prolazili u jednom minutu bez obzira koliko brojno društvo bilo.

PURE Nightclub & Lounge

VIP pečat je podrazumijevao i pristup "restricted" lokacijama među kojima i ogromnoj klupskoj terasi. Sa terase vam je čitav "STRIP" kao na dlanu... Ove zone su podrazumevale i prisustvo mnogih holivudskih faca tako da smo opušteno cugali u društvu Eve Longorije, Edija Marfija (ovo dvoje se lično sjećam...drugi su pominjali i ko-zna-još-koga....). Na žalost, našeg zaštitnika "Zmaja" nikada nisam bio u prilici upoznati...ali da jesam, sigurno bih ga častio jednom golemom turom :-))))

Imajući u vidu da bi se ova priča mogla oteći do ko-zna-kada (utisaka je zaista TONA) i pošto kontam da se većina mase do ovog trena već ugasila čitajući, ostatak priče ću prenijeti u neke nove redove...
Poooz

Hooverova Brana

Dani su se ređali jedan za drugim. U potpunosti smo ušli u štos što se posla tiče tako da je jedino pitanje bilo koliko je čovjek u mogućnosti prodati za jedan radni dan.  I Milica i ja smo oborili nekoliko rekorda kada je prodaja ili promet u pitanju. Takva situacija je automatski značila da smo se nakon relativno kratkog vremena bili u mogućnosti započeti nove putešestvije... 

Prvo od putovanja iz Vegasa je bilo ka Hooverovoj brani. 

Ovaj kolosalni objekat čija visina iznosi preko 200m nalazi se na svega 35 milja od centra Vegasa. Brana je izgrađena u periodu velike ekonomske krize, na granici između Nevade i Arizone u donjem toku rijeke Colorado (u neposrednoj blizini Grand Canyona). Naziv je dobila po predsjedniku koji je inicirao njenu gradnju: Herbert Clark Hoover.

Čitava priča je zapravo dio tzv. "New Deala", kada se Amerika kroz nekoliko kolosalnih projekata borila protiv do tada neviđene krize. Objekti građeni u istom periodu jesu i "Golden Gate" most u SF kao i "Empire State Building" Velike Jabuke... Cilj je bio da se izgradnjom tako velikih objekata širom USA ostvari što je moguće veći broj radnih mjesta koja će biti finansirana direktno iz državne kase. Uz to, brana ima i značajnu praktičnu ulogu jer jezero koje je nastalo gradnjom brane svježom vodom opskrbljuje ogromnu uglavnom sušnu i pustinjsku teritoriju Nevade i Arizone...

Dakle Brana je kolosalna u svakom pogledu. Visinom od  221,4m, dužinom od 379m i širinom u osnovi od 200m je u tom trenutku činila najmasivniji ikada izgrađeni objekat.

Pri tome je jezero iza nje doseglo dužinu od preko 180km. Imajući u vidu da se vodom iz jezera snadbjeva i sam Vegas, nivo vode je u posljednje vrijeme drastično opao. U gradnji je u svakom trenutku učestvovalo oko 5000. Na žalost, za njih 112 je ovo bilo i posljednje gradilište...

Nemoguće mi je da ne pomenem da se i bivša JUGA može pohvaliti sličnim objektom. Brana "Mratinje" na Pivi je tek oko metar niža (trenutno najviša u Evropi). Ipak, imajući u vidu da je primjenjeni sistem izgradnje drugačiji,  (brana je u osnovi široka svega oko 36m u poređenju sa 200m Huverove brane) pogled sa vrha crnogorske brane je znatno strašniji...imate osjećaj da nekako lebdite u vazduhu nad ponorom. Ipak, na vrhu Huverove brane vam se čini da ste nekako manji od makovog zrna...   

Branu godišnje posjeti oko milion ljudi.

POČETAK ŠLJAKE

He-he, početak šljake će zapravo označiti kraj šljake jer će ovo biti posljednji post prije nego li se otisnemo malo južnije na jednu preeeetjeranu sunčanu destinaciju (jeeeee). Bože kako sam početak priče idilično zvuči...

No dosta sa idiliom, u njoj ćemo uživati za ravno 6 dana... sada BACK TO početak šljake u Vegasu...

Naš drugar Iggy nam je i prije dolaska detaljno objasnio šta u Vegasu možemo očekivati. Ipak, kao što to obično biva, priča i situacija na terenu se uvijek razlikuju... Firma za koju smo krenuli raditi se bavila (i još uvijek se bavi) uglavnom prodajom interesantnih igračaka za odrasle (a to nisu dildoi i ostala sexualna pomagala). Milica je prirodno počela raditi za "Nail Art" odnosno odjeljenje koje prodaje stvari ženama, dok sa ja "upao" u dio namjenjen prodaji mahom muškoj populaciji...

Nail Art je zapravo jedna jako inovativna umotvorina. Svodi se na to da umjesto da idete kod manikira, vi nevjerovatno jednostavnim tehnikama možete sami sebi na noktima nalakirati gotovo nevjerovatne oblike. Postoje gravure bukvalno svega što vam padne na pamet u najrazličitjim kombinacijama boja, te se to sve kroz dva minuta može vrlo jednostavno nanijeti na nokte. Demonstracija ovih tehnika je gotovo instantno apsolutno nezainteresovanog kockara (turistu) pretvarala u najodanijeg kupca! Naravno, malo neupućenih mušterija je znalo da je cena navedenog proizvoda na tržištu bila minimum 50 puta manja od one za koju joj je naša ekipa vršila prodaju. Staro pravilo se pokazivalo na djelu: Dok god je bilo dobrih ovaca, bilo je i kvalitetne vune i šišanja...

Ja sam sa druge strane upao u odjeljak koji se bavi prodajom RC (Remote Control) igračaka. Uglavnom su u ponudi bili razni tipovi letjelica na električni pogon ali je tu bilo i Buggyja koji su išli na benzin (te paklene mašina su mogle razviti i do 70m/h). Kada je riječ o helikopterima, neki od njih su bili sasvim obični helikopterčići namijenjeni upotrebi unutar kuće. Ti tipovi su imali kratak domet i trajali bi koliko i kućna muha. Ipak, čak i oni su extra letjeli...  Sa ruge strane, najbolja mašina je bio famozni Raptor G2 koji je mogao letjeti do 250m u daljinu i oko 70m u visinu pri brzini od oko 40km/h. Na njega je bilo moguće namontirati i omanju kameru (jako interesantno za voajere) kao i razne druge piz*arije i mogu vam reći da je bio zaista moćan. Neki mrki Mexikanci su nas najčešće pitali koliko maksimalno mogu podići -vjerovatno su kanili nešto valjati preko grane...no Raptor na njihovu žalost nije bio baš toliko moćan...

E sada, priča koja je važila za Nail Art je i ovdje bila aktuelna i svodila se na ubjeđivanje kupca da je OK da plati do $850 za igračku koju je realno na tržištu (uz malo čeprkanja i traženja) moguće naći za $150. Vjerujte mi, u početku sam i sam mislio da je zadatak nemoguć jer mi je bilo teško zamisliti da je moguće da je neko toliko tup. Ipak, kada sam poslije par dana pregrmio tu početnu odbojnost i barijeru, i kada sam dvojici dekica iz Južne Amerike koji su se razmahali platinastima American Express karticama prodao u jednoj turi ukupno $2600, shvatio sam da se dobrom pričom može prodati bilo šta! To se naročito odnosi na ljude koji će pare svakako ostaviti u Vegasu - bilo po kazinima ili kod mene na štandu :-) Stvari su mi postale mnooooogo jasnije. Izmeđuostalog, poslodavci su nam bili Izraelci i Jevreji (za neupućene - postoji ogromna razlika između navedena dva pojma) tako da smo imali razloga vjerovati u kompletnu priču. Strava je što smo bili u prilici učiti od najboljih...i to iskustvo i škola su mi i do dana današnjeg bili najznačajniji.

Uglavnom, svakodnevni raspored bi obično išao ovako: Dan je započinjao oko 7h ujutro kada biste razvezli eipu iz vašeg stana po štandovima i onda otpalili do vaše pozicije. Firma u kojoj smo radili je imala oko 14 štandova raspoređenih u gotovo svim djelovima grada...  Radilo se od 8am do 10pm, tri dana zaredom pa onda jedan slobodan i tako redom...nekada bi se radilo i četiri za redom ali prilično rijetko...

Prvih par sati na šljaci je bilo totalno smaranje jer mušterije nikada ne bi dolazile prije 11am. Tada bi vrijeme prolazilo u gluvarenju po tržnom centru i uglavnom trošenju zarađenog novca na sve i svašta (Vegas je definitivno najbolja šoping destinacija koju sam ikada posjetio - bukvalno ima svega za svakoga). Poslije toga bi kretala rijeka ljudi koji su navirali sa svih strana. Pričalo se 1000 na sat i prodaja je bila nevjerovatna. Nemate pretstavu kao brzo bi vrijeme prolazilo - za tili čas bi već bio kraj. A poslije kraja rada kreće zabava. Toga u Vegasu nikada nije manjkalo....

PENTRANJE NA STRATOSPHERE

Kao što sam već ranije pisao, tokom prvih nekoliko dana u Vegasu, vrijeme smo uglavnom provodili u odmoru i u gluvarenju po kazinima. Pošto nismo tipovi koje privlači kocka, a atmosfera u Vegasu se najviše može porediti sa zabavnim parkom za odrasle, mi smo najviše pažnje posvećivali obilasku interesantnih hotela i krajnje zanimljivih šoova. Naime, u vezi sa ovim posljednjim, poznato je da u Vegasu svaki Kazino-Resort ima neku svoju prepoznatljivu temu kojom privlači pažnju turista. Tako recimo "Bellagio" ima nadasve poznate vodoskoke koji na svakih 15 (odnosno 30) minuta "plešu" u ritmu muzike. Ova scena je po meni najbolje prikazana u filmu "Ocean's 11"...zatim recimo "Mirage" pored zološkog vrta ispred sebe ima i "Aktivni vulkan" tj. scenografiju koja uz pretjerano urađene zvukove na jako slikovit način dočarava erupciju vulkana... "Treasure Island" ispred sebe svako veče prikazuje scene piratskog broda koja vam da osjećaj da ste upravo upali u neku scenu u sred snimanja filma...

Ipak, imajući u vidu da smo i Milica i ja ljubitelji "adrenalinskih disciplina" odnosno aktivnosti koje u psihi "pomeraju granice", jedna od prvih igrarija za koju smo se odlučili bješe posjet kazino-resortu Stratosfera.

Ovaj hotel je zaista teško ignorisati. Njegov vlasnik se pri gradnji 1996. odlučio za stvaranje jedinstvene atrakcije koja će docnije postati istinski simbol grada. Kako se to i iz samog naziva hotela može zaključiti, njegova ideja je bila stremiti visoko u nebo - što bliže samoj stratosferi!

U ispunjavanju tog cilja, u okviru hotela je predviđena gradnja tornja koji bi bio najviši slobodnostojeći objekat na svijetu, i koji bi sa svojih 570m prešišao čak i "CN toranj" u Torontu. Ipak, zbog blizine aerodroma, odgovarajuće dozvole su uskraćene tako da je na kraju visina tornja ograničena na 350m. Poređenja radi, toranj na Avali je visok oko 205m... Konstrukcija tornja je Armirano-Betonska i čine je tri mega-stuba na koja je na vrhu montirana čelična struktura Vidikovca.

E sada...većina vas koji niste neki preteerani ljubitelji građevinarstva i visine se do sada vjerovatno zapitala: Šta je to zapravo toliko interesantno u vezi sa tim tamo nekakvim dosadnim tornjem?!?

Interesantna priča tek počinje...
Investitor (Graditelj) Stratosfere je prirodno pomislio da toranj sam po sebi i ne bi bio dovoljno atraktivan pa je odlučio da malo začini čorbu. U prvim godinama je na vrhu tornja, iznad samog vidikovca bio montiran najviši roler-koster na svijetu. Oni koji su probali znaju da roler-koster sam po sebi ponekad zna biti strašan a vi zamislite kako je kada se na brzinu i vijuganje doda još i dodatnih 350m nadmorske visine?! Ne sumnjam da je bilo strašnije nego u standardnom... Ipak, od 2006. gidine je navedeni roler-koster skinut sa tapeta i zamjenjen novim - još interesantnijim vožnjama.

Prva od njih je "Big Shot". To je vožnja kod koje vas sprava ispali uz antenu tornja na sami vrh čitavog Vegasa! Čim se da se u roku od "odmah" nalazite na vrhu... eee tada započinje slobodan pad niz antenu...stolica se gubi pod dupetom i djeluje da ćete tako do samog temelja hotela... ipak, sprava vas docnije uspori i ponovo lansira natrag te se ovo zezanje ponavlja nekoliko puta! Osjećaj je neponovljiv...
Druga vožnja je "X-Scream". Tokom ove vožnje sjedate u sićušni vozić koji leži na šinama jedne goleme poluge. Kada se putnici učvrste, poluga se naginje ka unapred i vozić kreće po sili gravitacije propadati ka ponoru...u tom trenutku vam se čini da je prva sledeća stvar koju ćete osetiti na licu i telu KROV HOTELA 300m ISPOD!!! Naravno, vozić se zaustavlja na samoj ivici :-) Međutim kreće druga "je*ada"... ovog se puta poluga strmoglavo obrće natrag te krećete istu priču ka ponoru - ALI U RIKVERC....woooow...priča se ponavlja dok gubite osjećaj za vrijeme i prostor (dakle nekoliko puta). Konačno, treća vožnja i nije tako strašna. Naziva se "INSOMNIA" i čini je ringišpil okačen na kolosalnu polugu. Ova poluga pomera ringišpil sa površine vidikovca (u trenutku kada se putnici ukrcavaju) do bukvalno iznad ponora. Ispod vas su tokom vožnje i obrtanja pri brzini od oko 60km/h samo stubovi tornja i nepregledna svjetla Vegasa... nije preporučljivo onima sa slabim srcem...

Bilo bi cool da se nešto slično montira i kod nas na "Čot"...