Hawaii - Putovanje i dolazak...

Povratak u Las Vegas iz Jute nam je donio krajnje čudan osjećaj. Naime, kada smo iznad planina krenuli nazirati svjetla grada, u nama se javio onaj pozitivni osjećaj povratka kući. Potpuno nevjerovatno - u gradu smo bili tek 3-4 mjeseca ali smo ga i pored sve te izvještačenosti kazina i hotela nekako prihvatili kao svoj grad...uglavnom, povratak nije donio apsolutno ništa novo. Posao je dolazo kao Deja vu uz poneki interesantan događaj...ipak, ispostavilo se da se iz dosade pokatkad izrode neke najbolje stvari. Tako se usled melanholičnog perioda jedne večeri za vrijme surfovanja po Expediji izrodila fest ideja.

Ne sjećam se tačno kome je na pamet pala ideja ali je odluka o njenoj realizaciji bila jednoglasna! Karta za Havaje je kupljena odmah i još je jedino preostalo da odšljakamo dogovorenih par dana i da se popakujemo. Kada smo već kod ovog posljednjeg, nakon iščitavanja par foruma i naročito nakon čitanja posta jedne djevojke iz Hrvatske koja je za Novu Godinu na Havajima totalno izgorela na plaži, skontali smo da će torba primiti samo ono najneophodnije...

Već na aerodromu nas je obuhvatilo ushićenje. Na repu aviona Havaiian Airlines je bila islikana Havajka sa sve cvjetićem u kosi. Uz to je kompletan enterijer aviona bio ofarban veselim egzotičnim bojama. Kontam da   bi neko zaista u ovakvoj prilici morao biti retardiran da promaši avion ili da se zapita kuda taj avion leti... Sve vrijeme leta koji traje nekih 6h (udaljenost oko 4500km od LV do HI), u avionu se pušta nevjerovatno prijatna havajska muzika. Iako smo poletjeli oko 3 ujutro, od silnog uzbuđenja nikako nisam mogao zaspati...moj saputnik je to pak činio i za mene...

Sletjeli smo oko 6h po lokalu ...bješe to 30. Novembar i dok je na drugoj strani kugle većina pravila kobaje i krčkala čvarke na -5C, mi smo se u onako već prlično tankoj garderobi kuvali pokušavajući da se aklimatizujemo. Ipak, vrijeme nije bilo sunčano već nas je dočekao pravi "ljetni" pljusak...ljetni...kako to samo zvuči...

Havaji su inače najmlađa, 50. američka država. Od najbližeg kopnenog dijela USA su udaljeni oko 3200km, imaju nešto manje od milion stanovnika i nj. glavni grad je Honolulu. Sačinjeni od ukupno 8 velikih i cirka 170 malih ostrva vulkanskog porjekla. Havaje je zvanično Zapadnoj civilizaciji otkrio i predstavio James Cook 1778. godine. Možda bi mu bilo bolje da ih nije otkrio jer bi nesrećnik vjerovatno i duže poživio. Tek, Cooka su upravo Havajćani lišili života (i da ne pominjem šta još radili) 1779. godine...više inforamcija o Havajima možete pročitati klikom na taj naziv a ja ću još pomenuti i to da je muž posljednje kraljice havaja Džon Oven Dominis bio Hrvat kao i da je napad na Perl Harbur lociran u predgrađu glavnog grada Havaja bio neposredni uzrok ulaska USA u IISR.   

     

Prvi utisak sa aerodroma je (uz izraz Aloha - naravno...) bila ljubaznost i osmjeh na licu apsolutno svakog kome smo se obratili. Nije to bio onaj poslovični napor mišića na licu koji se preobrati u osmjeh kod klasičnog Amerikanca već je naprotiv bukvalno svako zračio dobrim raspoloženjem i istinskom srećom. Jasno se vidi otvorenost ovog stanovnišva i iskreno uživanje u životu. Naprosto mi nije jasno šta je onaj siroti Cook morao zabrljati da ga ovi blagi ljudi dokusure...

...ljubazni vozač šatla koji je sve vrijeme vožnje pjevušio neku Havajsku pjesmicu nas je za nekih 25min od terminala dovezao do Rent-A-Car centra. Kontam da je to mogao učiniti i za 5min ali da ga jednostavno mrzi da žuri. Ovdje vrijeme ne igra veliki faktor...a možda je i veće uživanje kada sporije teče. Nakon preuzimanja tulona je naša avantura po Hawajima mogla da započne... 

:-D 

Nevjerovatni nacionalni park "Zion"

Najinteresantniji dio boravka u državi Juti je bila posjeta nacionalnom parku "Zion". Opšti utisak je zapravo bio da smo se na neki način putovanjem u taj park nekako mislima vratili u 19. vek tj. Wild-Wild West. Sve je u tom fazonu počevši od okruženja sa nepreglednim prerijama, crvenim stijenama nepravilnog oblika koji nevjerovatno odolijevaju gravitiaciji (kao u crtanim o Peri kojotu i ptici trkačici) pa sve do savršeno očuvanih kompletnih gradića iz ere divljeg zapada. Nevjerovatan osjećaj...

Uglavnom, "Zion" je lociran nekih 40-ak milja (70-ak kilometara) istočno od St. George-a i do njega se putuje savršenim putem. Površina mu je oko 60.000ha i godinšnje ga obiđe cirka 2,8 miliona posjetitelja (7600ljudi dnevno). Mi smo za tu priliku uzeli čitav slobodan dan. 

Vrijeme je bilo savršeno vedro i do parka smo iskoristili priliku da svrnemo i obiđemo sve što nam se doimalo interesantnim. U tu kategoriju je potpalo par jezera, omanji gradić i neke interesantne stjenčuge...ovog posljednjeg de-fakto ne manjka imajući u vidu da se čitav kraj sastoji od pustare i stjenčuga :-D Tek, do parka smo putovali preko 3h.

Po dolasku do parka smo odmah doživjeli šok: upad za kola je iznosio $25 a karta je važila ravno 7 dana. Mis'im - koja je vajda da dobijem upad na 7 dana kada mi treba samo jedan dan za obilazak?! Poslije smo skontali da je sam park zapravo vrlo popularna destinacija za kampere koji dođu i zaista borave 7 dana na tom mjestu...

Sljedeća stvar koja je zapala za oko je bilo potpuno neprirodno ograničenje brzine na 20Mph. Pomislih: "Wauuuu, em su nam "oteli" 25 bakova, em su mi ograničili kretanje na 20 Mph!?" Ipak, tek kada sam u glavi dovršio tu misao, po izlasku iz krivine se pred nama nacrta najveći los na svijetu! Čini mi se da je bio veći od samog auta i da su mu rogovi bili raspona omanjeg bagera :-D Nije bilo slikovitijeg načina da nam se dokaže da je ograničenje savršeno imalo smisla...kroz glavu mi proleti kakve bi sve posljedice mogli imati da smo "roknuli" jeeeleena (što reče onaj kroz priče iz Kanaaade) kako po auto tako i zbog kazne za gaženje bezobrazne i neuviđajne životinje koja se (gle čuda) u sred nacionalnog parka šećka posred puta :-D

Šalu na stranu, jelen nas je očarao. Stajao je tako na sred puta i kao da se pitao: "Šta kog đavola blejite u mene - k'o da nikad niste vidjeli jeeleeena?!"  Djelovao je potpuno mirno...morao sam dobro izmanevrisati da coolersku životinju zaobiđem i nastavim dalje.

Park nas je potpuno oduševio. U nj. je sve nekako savršeno prirodno, bez mnogo ljudi ali sa mnogo divljih životinja na sve strane. Pored jelena (losova), u parku se slobodno šećkaju i kojoti, tvorovi, medvjedi, srebrne lisice, divlje mačke, raznovrsni glodari i gmizavci kao i svakojake druge životinje...Na sve strane su bile staze za pješačenje-planinarenje po nevjerovatnim stjenama. Ipak, nije baš preporučljivo samostalno se odvajati...

Duž čitavog parka nekako tačno kroz sredinu protiče (i žubori) mirni potok. On je još više doprinosio ugodnom nadražaju svih čula i još više pojačavao savršeno idiličan ugođaj. Rendžeri su nam pričali da se ta ljupka voda tokom proljeća pretvara u pravu sirovinu koja nosi sve pred sobom. Tako je kroz vijekove stvoren karakterističan kanjonski krajolik sa stijenama koje su nekako nevjerovantog sastava i boja...

Pored potoka vijuga put gotovo u srce planine. Na krajnjoj tački do koje se može doći kolima je izgrađeno odmorište koje je sa svih strana okruženo okomitim liticama crvene stijene. Pošto se neposredno prije tog mjestašca nalazi krivina od gotovo 360 stepeni unutar koje se takođe nalazi stijena, osjećaj je bukvalno da nema izlaza i da se nalazite unutar neke ogrooomne prostorije. Pravi zaljubljenik prirode naprosto ostaje bez rječi. Evo i meni je teško to dočarati pa je sva sreća što ipak imam i neke fotke koje o tome mogu "pričati"...

Nekako tačno za vrijeme boravka na posljednjoj destinaciji, sunce je zašlo za brda. Kao što sam ranije već i pominjao, to je istog trena značilo pad temperature od jedno 10 stepeni. Dobro smo se ušuškali, pojeli sendviče koje smo ponijeli, još malo isCOOLirali (ali doslovno jer je već bilo fest 'ladno) pa smo krenuli natrag...kakav divan dan :-D

Neposredno prije izlaska iz parka smo se još jedno okrenuli da pogledamo onog našeg drugara jelena...ispalo je da je odlučio da se malo pomjeri sa ceste :-D Dobroćudna životinja....

Više fotki možete pogledati OVDE.

P.S. Kroz sljedeću priču ću opisati nevjerovatnu posjetu jednoj izuzetno interesantnoj destinaciji sa sredine Tihog Okeana. Stoga vam preporučujem da po mogućstvu svrnete na blog još katkad... :-D

Putovanje u Jutu

Nakon obavljenog putovanja u Caly i potom povratka u Las Vegas, život je nastavio da se odvija u nekom ustaljenom tonu. Zezanje po LV klubovima se nastavilo, obim posla i zarada su se polagano povećavali kako se bližio Thanks Givin' ...usled tog povećanja posla je počelo da dolazi i više mase u kompleks. Tako smo dobili čitavu novu gomilu drugara (uglavnom iz Izraela) što je doprinjelo većoj živosti. Interesantna stvar jeste i to što je vrijeme naprasno krenulo da se mijenja. Dakle, dani su i dalje bili savršeno sunčani (bukvalno bez oblačka na nebu) ali bi se neposredno nakon zalaska sunca temperatura spuštala strmoglavo. Tako biste po danu opušteno šetali u kratkim rukavima dok bi vam odmah posle zalaska sunca bilo potrebno nekoliko slojeva pa čak i jakna. Što bi rekao jedan od drugara: "Druže nemaš šta da se čudiš - ipak je LV tek obična pustara". Pored svih blještavih svjetla - klima je bila neumoljiva...

Uglavnom, nakon par uobičajnih sedmica, jedan dan mi je prišao menadžer Omri i pitao me: Da li bi išao u Jutu? Ispalo je da firma povodom dolazećih praznika otvara prodajno mjesto u gradu St. George, UT i da su potrebni dobrovoljci. Naravno, odlazak podrazumijeva da je sve plaćeno tako da bukvalno nije imalo šta da se izgubi ... Milici i meni je trebalo ukupno 3min da se usaglasnimo i da damo pozitivan odgovor, tako da smo već posle par dana bili na putu za Jutu.

St. George je lociran na krajnjem jugo-zapadu Jute, na oko 200km od Vegasa (ili ti cirka 2h vožnje...) i to direkt na I-15 koji spaja Vegas i Salt Lake City (glavni grad Jute).  Imajući u vidu da je i u S.G. klima pustinjska (što grubo rečeno znači jako malo padavina i gotovo vječito sunčane dane...), da se u blizini nalaze i veliki grad i međunarodni aerodrom, grad je postao izuzetno popularan među penzionerima. Ustvari, S.G. je postao toliko popularan da je doživio svojevrstan BOOM porasta broja stanovnika. Porast je bio izražen u tolikoj mjeri da je tokom 2008. godine St. George bio grad sa najvećim porastom broja stanovnika u čitavoj USA. Informacije radi, grad je od oko 72.000 stanovnika 1990. dosegao broj od cirka 140.000 stanovnika danas.

Jedna od osnovnih karakteristika grada je brojna mormonska zajednica. Mormoni su posebna religijska i kulturna grupa koja je osnovana oko 1820. godine od strane Jozefa Smita (Joseph Smith) u sjevernom djelu države New York. Zajednica se usljed religioznih i drugih pritisaka 1844. godine odselila na neistraženi i tada krajnje nepristupačni zapad (na teritoriju koja danas čini državu Juta) gdje je krenula u samostalni razvitak. Mormoni žive udruženi u velike zajednice koje nekada broje i preko 200 članova (nešto kao naše nekadašnje zadruge) i teže da imaju što više djece (5+). Poznati su po tome što je u ovoj grupi zastupljena poligamija što čitavu grupu često stavlja u sukob sa USA Zakonima. U posljednjih par godina se oko toga u USA dizala ogromna prašina...tek, u samoj USA zajednica broji oko 6,1 miliona i trenutni republikanski kandidat za predsjednika Mit Romni (Mitt Romney) joj pripada. U samom St. Georgu postoji ogroman mormonski hram (treći po veličini u USA kada su mormonski hramovi u pitanju). Moram priznati da je hram naprosto prelijep...

Inače, odmah po dolasku u grad smo bili oduševljeni. Grad je smješten u kotlini koju okružuju veličanstvena brda nevjerovatno crvene boje. Smještaj je bio u hotelu u samom centru tako da smo i pored automobila koji nam je bio na raspolaganju u obilaske uglavnom išli pješke. U gradu je lociran državni koledž DIXIE (Dixie State Collegue of Utah).na koji su građani naraočito ponosni...toliko ponosni da nad panoramom grada pored tornjeva mormonske crkve dominira ogromni naziv DIXIE izrađen na dominantnom brdu.

Čitav grad je savršeno uređen, miran i naprosto odiše nekim spokojem. Vjerujte mi da smo Milica i ja pomislili kako bi tu bilo predivno odgajati djecu...na žalost, kao i sa bilo kojim drugim provincijskim gradom, za 10ak dana boravka nam je sva ta idila pomalo postala dosadna (...što ti je čovjek - NIKADA MU NE MOŽEŠ UDOVOLJIT...).

Još jedna od interesantnih stvari koje su se nalazile u okolini St. Georgea jesu i dva nacionalna parka. Prvi je Zion Nat. Park a drugi  Bryce Canyon National Park. Ovaj prvo-pomenuti smo imali prilike posjetiti i vidjeti istinski Wild West i to gotovo onakav kakav je bio 150 godina ranije...stoga nam se pridružite i kroz sljedeću strava interesantnu priču...

 

OSTATAK FOTKI MOŽETE POGLEDATI KLIKOM NA FOTKE-JUTA

Santa Monica

Naš boravak u LA smo završili posjetom Santa Monici. Ideja je zapravo bila da pored SM posjetimo još i Pasadenu odnosno poznati Rose Bowl stadion ali su se okolnosti usprotivile...o tome nešto kasnije.

Dakle, nakon što smo se "iščekirali" iz hostela i još jedaret prohodali Hollywoodom, krenuli smo laganom vožnjom preko Bel-Era, Beverly Hillsa pa potom i univerziteta UCLA do Santa Monike. Bješe to jedan nevjerovatno sunčan i prijatan dan tako da je bilo pravo uživanje vozikati i šećkati se unaokolo. Prvo smo se prođirali Venice Beachom. To je ona na-široko poznata plaža po kojoj su Mich i prsate drugarice u crvenim kostimima uz bove spašavali brojne živote (što bi jedan drugar rekao - lako je njima da spašavaju sa dodatnim prsnim jastucima koji ih drže iznad vode). Naravno da nas nije začudilo što na tom mjestu nismo zatekli spasioce tipa Pamele već normalne ljude. Sve u svemu, tokom šetnje smo odlučili malčice pokvasiti noge u Tihom okeanu. Godinu dana ranije smo se na istom tom mjestu moj saputnik Boris i ja okupali u tada užasno hladnom okeanu. Ovog puta nekako nije bilo previše hladno :-) Šlag na tortu je bila kafica u jednom od mnogobrojnih inspirativnih šopova. Poslije šetnje Venice Beachom smo se došetali do Santa Monike gdje smo se ušuškali u jednoj piceriji sa pogledom na okean. Praaava idila :-D 

Nakon ručka smo se potrpali u auto i lagano krenuli u namjeri da otputujemo do Pasadene. Bješe nam interesantno to što u Santa Monici završava interstejt I-10 na koji nas je put tako često navodio tokom ranijeg boravka u USA. Taj put naime započinje na istočnoj obali u Jacksonville, FL pa zatim prolazi pored Panama City Beach, FL, zatim kroz Mobile, AL i potom kroz New Orleans, LA, da bi dalje nakon Texasa, N. Mexica, Arizone vodio do CA i posle cirka 3.959 završio na zapadnoj obali baš u Santa Monici (kada se gleda na mapi I-10 faktički gleda direkt na ogromni mol-zabavni park u SM).

Ipak, odmah po izlasku na I-10 smo skontali da stvari neće ići baš kako treba. Tamo nas je sačekao totalni saobraćajni kolaps i savršen prikaz glavnog razloga što mnogi ljudi u širokom luku zaobilaze ovaj grad. Sistem metroa je nedovoljno razvijen (na tu temo postoji gomila kontraverzi) tako da ljudi doslovno sate isate izgube u transportu. Mreža puteva je savršeno razvijena ali je broj vozila toliki da je saobraćajni špic gotovo katastrofalan. Usled činjenice da nam je od SM do centra LA za nepunih 15 milja bilo potrebno čitavih 2h (što bi u normalnim uslovima prešli za 20min), bilo je sve izvjesnije da od Pasadene nema ništa. Ipak, postojala je nada da će se posle prolaska DT situacija nešto popraviti jer dalje vodi drum sa po 7 traka u oba smjera. Bila je to još jedna loša procjena. Svih 5 normalnih traka je bilo što bi ameri rekli "Bumper-to-bumper" i gužvi se jednostavno nije vidjelo kraja. Znači kilometri i kilometri automobila i u svakom po jedna ili maximum dvije osobe. Iritirajuće do bola...živo me zanima koliko tu ljudi vremena u prosjeku provedu godišnje. Sigurno su u pitanju dani, možda čak i čitave sedmice! 

Nakon neka 3h vožnje brzinom od 1km/h smo skontali da postoji realna mogućnost da u LV ne stignemo na vrijeme da vratimo auto i da nam uračunaju dodatni dan. Nije fora u dodatnom danu već u činjenici da vam se svako prekoračenje vremena računa po cijeni od 4-5 puta više nego što je to slučaj kada plaćate rezervaciju preko neta. Drugim riječima, čekalo nas je oko 150$/dan za ECONOMY klasu... U tom trenu smo jednostavno odlučili da prekršimo pravila i da smotamo u CAR-POOL traku. Za neupućene, na većini auto-puteva gdje se stvara gužva (kao npr. u LA), postoje obično dvije trake za CAR POOL. To su trake koje su namjenjene za vozila u kojima ima više ljudi. Naime, trake su stvorene u cilju toga da se ljudi koji žive u blizini i koji takođe rade u blizini udruže i da se voze u jednom automobilu umjesto da svako na šljaku ide svojim kolima. E sada, fora je što u LV car-pool važi za 2+ tj. dvoje ili više ljudi, dok u LA važi 3+. Pošto je nas bilo samo dvoje, nismo imali pravo na car-pool...ali smo zanemarili pravilo i narednih 20-30km rizikovali kako bi stigli na vrijeme. Mis'm ista mi je stvar platiti rent-a-caru kašnjenje ili platiti kršenje CAR-POOLa...

...na svu sreću, nisu nas "ćapili" na car-poolu (ćapili su ovog tipa što je bio ispred nas i iza koga smo se mi krili). Nevjerovatan je osjećaj da vi furate 150km/h i obilazite kolonu vozila dugačku 20-25km....i da vas ne uhvate u tome :-) Sve u svemu, od SM do izlaza iz LA smo distancu od oko 67 milja (oko 100km) putovali čitavih 6h. Za isto to bi nam u normalno doba trebalo najviše 1h pa vi skontajte šta je LA gužva...šta reći osim ŽAS-U.

Nakon izlaska iz LA je put bio potpuno čist. U LV smo naravno stigli na vrijeme...što ne bi upalilo bez CAR-POOLa...

Za ostatak fotki kliknite OVDE.

SAN FRANCISCO - PART 2

Nakon izuzetno ugodno provdenog prvog dana u SF, u kojem su se interesantne stvari ređale jedna za drugom, uz puno entuzijazma smo sljedećeg jutra poranili i krenuli u obilazak. Primarna destinacija nam je za taj dan bio obilazak "Golden Gate" mosta ali smo sebi naravno dali oduška pa smo se prošvrljali još tu i tamo. Tako smo se tokom šećkanja popeli na "Pionir" park sa kojeg se pruža naprosto veličanstven pogled kako na sam grad tako i na čitav zaliv. Možda će vam klik iznad i google street-view uspjeti dočarati dio atmosfere ali bih vam zaista preporučio da posjetite to mjesto...

Iz centra SF smo potom busom krenuli ka mostu. Na bus se usput ispred jedne zgrade sručila građevinska skela (bez posljedica) što je doprinjelo dobroj atmosferi... Bus nas je doveo do mjesta odakle se pruža odličan pogled na poznati Alcatraz ili ti popularno rečeno "The Rock" (kao naziv onog filma sa Kejdžom i Konerijem). Tokom 29 godina koliko je Alkatraz radio kao federalni zatvor, u njemu su boravili neki od najozloglašenijih američkih kriminalaca. Najpoznatiji među njima je bio naravno Al Capone. Zatvorska uprava je tvrdila de je iz zatvora zbog njegove izuzetne lokacije i  čuvanja naprosto nemoguće pobjeći. Ipak stoji činjenica da je od ukupno 14 pokušaja bjekstva i 36 zatvorenika koji su to pokušali učiniti 5 još uvijek statusa "missing". Drugim rječima, tih pet nikada nije pronađeno živo ili mrtvo pa je sasvim vjerovatno da je makar neko od njih utekao. O svemu tome je snimljena nekolicina filmova...

U svakom slučaju, put nas je dalje naveo do Palate lijepih umjetnosti (Palace of Fine Arts) u čijoj neposrednoj blizini se nalazi i Exploratorium.

"Palace of Fine Arts" je kompleks u okviru kojeg se 1915. godine održala velika Panama-pacifička izložba . Objekat svojim oblikom a naročito veličanstvenom kupolom i skladom naprosto oduševljava. Nekako je  savršeno harmonično uklopljen u okruženje. Na žalost, dobar dio kompleksa je uništen tokom raznih zemljotresa.

Do mosta smo dalje nastavili pješke preko plaže. Kako smo prilazili mostu, veličina mosta nas je sve više i više obuzimala. Kada na "Golden Gate" most čovjek gleda iz daljine, naprosto se zanse i pomisli da u pitanju i nije baš neko čudo od graditeljstva. Ali kada krenete da mu se približavate i konačno kada dođete do njega, tada se stvari drastično mjenjaju. Na samom mostu se zaista osjećate kao mrav...
Inače, most je za saobraćaj otvoren 27. Maja 1937. godine nakon nešto više od četiri godine gradnje. Svojom ukupnom dužinom od oko 2,7km, širinom od 27.4m i visinom pilona od 227,4m je nakon kompletiranja dugo bio najduži i najveći most na svijetu. Preko šest saobraćajnih traka mosta GG dnevno pređe oko 120.000 automobila a pretpostavlja se da ga je do sada prešlo nešto više od 1,6 milijardi vozila.

Ukupna cjena mosta je iznosila oko $35 tadašnjih miliona što je za oko $1,7 miliona bilo ispod projektovanog budžeta. Uz kalkulaciju inflacije,ukupna cijena mosta bi danas iznosilo oko $540 miliona.

Na žalost, most nosi još jedan manje slavan rekord. U pitanju je broj samoubistava koji su počinjeni skokom sa mosta. Naime, GG most je mjesto na kojem je najviše ljudi na planeti izvršilo samoubistvo. Uprkos skrivanju informacija, procjena je da je sa mosta do sada skočilo preko 1200 samoubica odnosno da se na skok sa mosta u proseku opredjeli jedna osoba svake dvije sedmice. Zbog izuzetno velike visine kao i činjenice da je ispod mosta more izuzetno nemirno, svega 26 ljudi je do sada preživjelo skok (bez padobrana).

Drugi najpoznatiji most u zalivu jeste "San Francisco – Oakland Bay Bridge" ili poznatiji pod jednostavnim "Bay Bridge". Preko njega smo prelazili tokom putovanja U i IZ San Franciska.

Pošto je prilikom projektovanja i planiranja Bay mosta predviđeno da on vodi preko Yerba Buenna ostrva, most se sastoji iz istočnog i zapadnog kraka. Istočni krak je dugačak 3.102m, zapadni 3.141m, dok ukupna dužina mosta zajedno sa tunelom na ostrvu iznosi 7,18km. Na Bay mostu se za razliku od GG mosta saobraćaj odvija na dva jednosmerna nivoa od kojih svaki ima po pet saobraćajnih traka. To omogućava i znatno veći promet tako da most u prosjeku dnevno prelazi oko 270.000 vozila. U toku je izgradnja kompletno novog istočnog kraka mosta koji će zamjeniti postojeći i koji će biti znatno otporniji na zemljotrese. 

Pored navedena dva mosta u SF zalivu postoje još tri mosta koji se pružaju preko čitavog zaliva. Najduži među njima je svakako "San Mateo – Hayward Bridge" čija dužina iznosi 11.265m.

No da se mi nakon kraćeg rezimea zalivskih mostova vratimo na priču...nakon obilaska mosta GG, moj saputnik i ja smo se zaputili do istoimenog parka. Golden gate park je najveći park u SF i zaista je veličanstven. Po svom obliku mnogo potsjeća na NY Central Park s tim da je nekako mnogo ugodniji i da ima znatno više atrakcija. U okviru parka se nalaze muzeji, botaničke bašte, jezera i razni drugi sadržaji. Šetnja kroz park je trajala satima...

Poslije parka smo premoreni od silne šetnje svrnuli još i do crkve Sv. Ignjata (mnogo lijepa) nakon čega smo se ukrcali na trolu i krenuli put hostela. U transportu smo sreli neku ekipu koja je išla slušati Bob Dylana...ipak, matorog rokera otavili za neki drugi put...

Za komplet fotki kliknite OVDE.