Viva Las Vegas - Sin City ili nešto drugo....

Letenje avionom me je još od malih nogu oduševljavao i jedna od prvih želja mi je bila da "Kada porastem postanem pilot". Pilot postao nisam....ali je ljubav prema avionima i letenju ostala. Tako bih kada bi god bio u prilici (i kada bih imao dovoljno vremena) umjesto direktnog leta uvijek uzimao onaj sa transferom...da na konto dodam još koje polijetanje i slijetanje :-) Ipak, među svim tim mnogobrojnim letovima, malo je onih koji se mogu porediti sa slijetanjem (i polijetanjem) u Las Vegas NOĆU! Taj očaravajući osjećaj približavanja jednom ogromnom gradu zabave je već sa 20ak kilometara udaljenosti očaravajući.

U prvi mah u daljini primjećujete samo jedan ogromni svjetlosni izvor, kao neki ogromni reflektor kakav se teško može naći bilo gdje drugdje. Imajući u vidu da je grad smješten na sred pustinje te da u okolini nema većih naselja, osjećaj je takav da vam se čini da pravo iz crne rupe stižete na neko nebesko mjesto. Nakon nekoliko minuta počinjete razaznavati konture golemih resorta. Prvo što zapada u oči jeste Luxor - golema piramida sa koje reflektor baca vertikalni snop daleko u svemir...slijedi toranj Stratosfera, pa Venetian, Trump tower, Bellagio, MGM...potom polagano počinjete da nazirete čitav "Strip"...aerodrom je tako blizu centru da je moguće razaznati čak i ljude na ulici. Sve je tako moćno osvijetljeno i uređeno - kao da nekim neodoljivim ali suptilnim šapatom kaže "Come on Baby, have fun"...

Naša "Vegas" priča je počela ovako:

Iz NO smo do Vegasa "navatali" let sa transferom u Sinsinatiju, OH (naravno, transfer je bila zajednička ideja). Moram priznati da smo poslije ne tako divnog dana provedenog u NO ipak bili prilično uzbuđeni zbog dolaska u Vegas. Ja sam inače i prethodne godine bio u Vegasu tako da sam bio upoznat sa tim kako tamo funkcionišu stvari.

Nakon uživanja u ranije navedenom prizoru nad Vegasom, sletjeli smo na McCarran Intl. Airport negdje oko 11pm. Aerodrom je i sam po sebi fascinantan. To je sa oko 40 miliona godišnjeg prometa putnika 7. aerodrom u USA i u bukvalnom smislu potsjeća na košnicu.

Najintersantnija stvar je ta da odmah po dolasku na terminal možete svratiti na slotove da izgubite (ili ako vam se posreći dobijete) neku kintu. Instant sam se sjetio priče jednog Havajćanina od prethodne godine. Priča ide ovako: Bio on u Vegasu sa nekom novom cicom na 10ak dana odmora. Reče: "Sve je bilo standardno OK, zezanje izlasci itd. jedino me sreća nikako nije htjela. Te godine sam neprestano gubio i Vegas napustio kratak za znatnu sumu. Po dolasku na aerodrom na putu za Havaje, cica i ja smo se navalili na slotove da okušamo sreću prije ulaska u avion...nakon nekoliko minuta je cica ladnjaka ubola "Jack-Pot" u iznosu od $100.000 (wow). Krenuli smo se zajendo radovati i veseliti kada mi je riba mrtva ladna izjavila da je ovo kraj naše veze te da ona ide natrag u Vegas...nisam vjerovao svojim očima i ušima?! Ipak, prije nego li me je i definitivno napustila, uredno mi je vratila $100 koje sam joj pozajmio za kocku!?" Da li nas je Havajćanin lagao ili NE nije ni bitno...bitno je da smo skontali da je u tom gradu apsolutno "svašta" moguće doživjeti.

Na parkingu nas je dočekao Iggy. Bili smo ushićeni ponovo ga vidjeti nakon više od mjesec dana...

Saga je otpočela (poz Terezi-Zezi)...

New Orleans

Teško je osjetiti pravu pretstavu o katatrofi sa daljine. Često se prisjetim one mnogo puta izrečene floskule: "Lako je duboko zavaljenog dupeta u udobnu fotelju dnevne sobe sažaljevati druge ljude hiljadama kilometara dalje." Da biste skontali kako zapravo stvari stoje, morali biste ipak prići malo bliže...

Tog burnog ljeta 2005. gospodnje godine, preko jednog od najljepših američkih gradova i jednog od jednih gradova u Americi koji imaju duha, nadvila se strašna "Katrina". Bješe to uragan najvišeg stepena ali je ipak za katastrofu tih razmjera bilo potrebno mnooogo više. Naime, razna istraživanja ukazuju na to da vjerovatno do katastrofe ni ne bi došlo da nije presudio ljudsi faktor tj. da u prethodnih 50 godina nisu iskrčene sve močvarne šume južnog dijela Luizijane. To je dovelo do toga da podizanjem mora usled naleta Katrine nije postojala prirodna prepreka koja bi spriječila silni nalet vode odnosno poplavu. Ono što je napravljeno ljudskom rukom je popustilo...spasa nije bilo.

No priča o Katrini bi vjerovatno mogla zauzeti čitav ovaj blog...a moja tema je zapravo naš posjet tom nekada divnom gradu. Stoga da krenem...

U New Orleans smo stigli u ranim jutarnjim časovima. Vožnja od Mobila je trajala nekih 4h. Napolju još uvijek bješe mrak a mi natovareni svim stvarima koje smo ponijeli u USA (pomenuću da je naš posjet NO zapravo bio dio selidbe ka Vegasu...). Odmah smo htjeli da izjurimo u razgledanje grada. Neposredno pred vratima nas je zaustavio policajac sa zabrinutim izrazom lica. Pitao je kuda smo pošli u te sitne sate...i da li nas neko čeka ispred? Nakon našeg kratkog odgovora, rekao je da se ne usudimo da krenemo do zore jer je ubjeđen da nećemo preći ni 300m prije nego li nas neko napadne, opljačka ili pokuša učiniti nešto još rđavije ukoliko bismo pružili otpor. Djelovao je tako ozbiljno da nam je srce na tren prestalo kucati! Čovječe, ovo je USA-zemlja slobode! Takav šok sam rijetko doživljavao i na prvoj borbenoj liniji u Sarajevu. Docnije sam uvidjeo kroz statistiku da se u NO za veče desi između 2 i 3 ubistva! Ispade da je Katrina pored kola i kuće (fora iz onog vica) odnijela i još mnogo što-šta!

Sačekali smo jutro i tek onda krenuli u šetnju...na sve strane su bile mrke njuške. Znate ono kada se iz mraka vide samo oči?! E tako je zaista izgledalo...Miličica (u to doba još uvijek izrazita plavuša) i ja smo se osjećali nekako kao jato tetreba koje posije podizanja sa zemlje vrijeba dvadesetak lovaca u nekom ritu! No ta faza je prošla nedugo nakon što smo se udaljili sa štajge...

Grad je zračio nekom čudnom energijom. Moram priznati da je sve djelovalo jako tužno. Odmah me je potsjetilo na rodno Sarajevo tik nakon završetka suludog bosanskog rata...na sve strane su bile raspoređene prelijepe građevine i divna arhitektura ali onako žestoko uzdrmani i jadni. Ta famozna linija poplave se ocrtavala na svim objektima. U tom periodu je obnova uzela žestokog maha ali čak poslije dvije godine, tragovi Katrine i pustoši su se vidjeli na sve strane. 

Prođirali smo se pored Louisiana Superdome , ogromne zatvorene dvorane u kojoj igra domaća NFL ekipa NO Saints. Djelovala je fascinantno ta velika kupola kojoj čak ni Katrina nije mogla pera odbiti. 

Na sve strane su stajali jako interesantni detalji: statue, klupe interesantnih oblika, zidovi raznovrsnih boja...zaista se moglo osjetiti postojanje tog južnjačkog duha, duha francusk kolonije. Džez (Jazz) se čuo na sve strane počevši od stanice na kojoj smo sišli pa kroz čitav grad. Kod gradske kuće smo sasvim slučajno krenuli pričati sa nekim likom. Djelovao je jako opušteno i sa mnogo interesovanja je slušao o nama i o Srbiji. Reče da ništa nije kao što je bilo...i da je gomila ljudi pobjegla glavom bez obzira.

Našu šetnju smo nastavili do Canal Street. Canal St. vodi do francuske četvrti i srca čitave jedne kulture. Tu svako veče sviraju po ulicama razni Jazzeri...atmosfera je oduvijek bila svečana...ali ne i u vrijeme naše posjete! Nikako se nismo uspijevali opustiti i osjećati se ugodno. Iako je plan bio da u NO ostanemo do same večeri, odlučili smo se otpaliti ranije. Kada ne uživate u prizoru i kada imate loš osjećaj u grudima, ne vrijedi izazivati sudbinu. Jednostavno nismo željeli naš početak u USA prepuštati sili prilika....a i magnet Vegasa nas je neodoljivo privlačio. Iz centra NO smo otpalili oko 2pm. Na putu do aerodroma je utisak postajao još jači. Iako je centar sređivan do detalja, okolna naselja su čini se ostala jednako pusta...bezobrazna linija poplave se prostirala na sve strane! Tako je bilo sve do aerodroma...a aerodrom k'o aerodrom, blistavo čist i uređen. Kao bilo gdje u svijetu....

 

...bez pretjerane želje za povratkom, New Orleans ostade daleko ispod našeg aviona...a pred nama se otvorila jedna nova stranica za pisanje. 

Odlazak iz Alabame...

Razlozi odlaska iz Alabame su identični onima vezanim za Floridu - nezadovoljstvo uslovima. Naime, ma koliko se trudili i radili i čak ostajali na šljaci po 12-13 časova, PAY-CHECK na kraju sedmice je bio jedva dovoljan za preživljavanje...o štednji da ne govorim. Kada tome dodamo da su i naši "Cimsi" Egipćani odlučili paliti za NY, skontali smo da nema razloga da ostajemo.

Ipak, prije nego što krenem pisati o samom polasku, ispričaću jednu vrlo interesantnu zgodu.

Naime, kako sam ranije već pisao, dani u Alabami su bili potpuno jednolični. Bibilioteka, internet, posao, spavanje...to je manjeviše bio opis svih naših dešavanja uz dodatak pokoje žureze. Tako je trajalo sve do tog famoznog četvrtka. Na poslu je sve krenulo ustaljenim redom: vršenje svakodnevnih operacija, prihvatanje žalbi konstantno nezadovoljnih mušterija, priče o svakodnevnici sa menadžerkama: Ursulom (nije ona vještica iz crtaća ali liči), Mišel (Afro-Amerikanka koju su zvali: "Djevojčica koja voli da se druži sa bjelcima") i Virginia (koja se porodila par dana pred naš polazak iako nismo imali pretstavu da je bila trudna...). Tako je sve mirno teklo sve do trenutka kada se nebo narogušilo i kada je bukvalno pao mrak. Sasvim iznenada, u neposrednoj blizini radnje, pojavi se tornado - PRAVI PRAVCATI TORNADO!!! Dizao je kola sa ceste, čupao drveće i jurnuo direktno preko Wall-Marta!! Vrištali su sa svih strana...sve se nekako tako brzo izdešavalo kao na nekom filmu da je to nevjerovatno. Ipak, najveći fazon od svih je taj što sam ja baš u tih par uzbudljivih trenutaka zaglavio u klonji. Kakva gadna koincidencija. Znači taman kada sam izašao sve je već bilo završeno! Propustio sam nevjerovatan događaj na tako banalan način...Milica nije mogla prestati da se smije :-) Uglavnom, nije bilo stradalih iako je oluja protutnjala direktno kroz grad...ipak, Walmart je od tog dana postao kabriolet...  

Na put ka boljem smo krenuli oko 1am. Plan je bio da se obiđe Katrinom opustošeni New Orleans te da se iz njega pali do Vegasa...na peronu stanice nam je društvo pravila preslatka i nevjerovatno simpatična djevojčica. Reče da obožava pjevanje...ne bi me začudilo da postane nova Tina Tarner...uzgred, još jedna stvar za pamćenje: na dan našeg polaska, u Mineapolisu je došlo do obrušavanja mosta autoputa u rijeku. Znači most veličine beogradske gazele se jednostavno srušio!..kako je pomeuta gazela izdržala sve ove godine u onakvom stanju, prava je misterija...